Ekatarina Velika

U naručju ljubavi

priredila Valentina Rapajić, za magazin „Rock“, 1987. godine

Dok je Ekatarina spremala novu ploču, krenula sam na razgovor sa njima sa ogromnim ruksakom u kome je bilo svega: divno uporni muzički fragment „Kako te zamišljam… vrati unatrag… modro i zeleno”; sećanja na tinejdžerske razgovore u kojima se neobično često pominjalo Milanovo i Bojanovo ime i sintagma “samo da nisu tako uobraženi”; brižna upozorenja tipa „Hm, ne znam kako ćeš s njima da razgovaraš, ne znam…”
Ekatarina mi je pomogla da se ratosiljam tog tereta, i ja sam pobacala sve osim onog muzičkog fragmenta, koji nije hteo da me napusti.
Kod Ekatarine sam mazila Čedu koji kol’ko laje tol’ko ne ujeda, gledala kako se pravi avionska kafa, zavirila u neke lepe sveske i shvatila da onaj ko sluša mnogo vodiča neće naći svoj put.

Zašto se novi LP zove “Ljubav”?

Milan: Рlоčа se zove „Ljubav“ zato što smo se vratili nekim osnovnim emocijama koje su dugo vremena bile zapostavljane, uopšte u kulturi, a ne samo u rokenrolu. Neke reči је gotovo zabranjeno reći, zbog toga što su se otrcale, izlizale, izgubile svoje pravo značenje. Mi smo shvatali da se nisu izlizale reči, nego su se izlizali ljudi koji ih upotrebljavaju. Nije važno koja je геč upotrebljena, važno је ko je kaže i na kakav način. Svaka rеč može biti jako dobra ako se upotrebi na pravom mestu i sa pravim osećanjem. Neke jako značajne reči kao što su: ljubav, zemlja, istina, slobodа su toliko mnogo upotrebljavane da su ljudi počeli da ih izgovaraju sa ironičnim prizvukom, nе u pravom značenju nego sa velikim pomakom, znaš ono lјuuuubav, iiistina… E, sad, mi smo rešili da pokušamo u novim pesmama na ovoj ploči da prestanemo da se zezamo sa takvim stvarima i da upotrebimo reči onakve kakve jesu i kakve ih je naš narod upotrebljavao рге petsto godina, sa pravim osećanjem. Mislim, nisu tu samo u pitanju reči, nego i сео skup emocija koje te reči povlače za sobom.

„Ljubav“ prosto zrači muzičkom samouverenošću. Da li je to posledica muzičkog sazrevanja, ili vaš prkosni odgovor situaciji u kojoj nesigurnost postaje globalna pojava?

Milan: To je jako ozbiljno, to је što si mi ti rekla, mislim, ozbiljno је i ovo što smo mi uradili. Мi ne pravimo šale… Mi to radimo jako ozbiljno, ali nе s namerom da to postane neka intelektualna žvaka koja ćе da se razvlači po tim krugovima, koji su zatvoreni i na neki način pristupi baš zato što su zatvoreni. To je jedna otvorena stvar kojom se obraćamo svima koji su spremni da ulože bilo kakav napor da bi shvatili šta se tu dešava, a to je vrlo јеdnostavno u suštini.

Mislila sam na onu svečanu, pobedničku atmosferu pesama kao što su „Zemlja“ i „Ljubav“, toliko različitu od trenutno rasprostranjene samosažaljve kuknjave?

Milan: Da bi ti bio bedan i jadan, moraš da se osećaš bednim i jadnim, ili bar da se foliraš da si bedan i jadan. Niti ја, niti bilo ko drugi se tako nе oseća niti želimo takvi da budemo. A prkos je sigurno potreban da bi čovek preživeo. Takva su vremena.

Monolitan i zreo zvuk vašeg novog albuma nadmašuje standarde YU rocka. Najkraće i najlakše objašnjenje jе – produkcija. Da li je najtačnije?

Milan: Ма nije to produkcija, nema tu produkcije, to je samo snimljeno, razumeš. Nema produkcije u Jugoslaviji, osim možda za neke projekte koji se duže snimaju i mogu preciznije da se rade. Bajaga ima рlоču koja je isproducirana, zato što je čovek dotle dogurao da može da snima рlоču dva-tri meseca. To nije baš naš slučaj.

Magi: Stvari bi drugačije zvučale da ih sada ponovo snimamo.

Milan: Potpuno drugačije.

Magi: Sada imamo distancu. Stvari su snimljene. Do sada su one postojale u našim glavama i u trenucima kada se izvode, kao četiri odvojene stvari, mislim, ne na fizički proizvedenom nivou odvojene stvari nego onako četiri М. Kako smo mi četiri različita čoveka, tako je to bilo i sa njima – u tom smislu različite. E sad, kada bismo ponovo snimali te stvari, sigurno je da bi bile emotivno opravdanije deonice koje se sviraju na instrumentima, i bile bi jednostavniје stvari, ja mislim. Pretrpele bi samo čišćenje i intervencije na bojenju zvuka, u tom smislu bi bile drugačije. lnаčе, to što su zapisane ovako, što је zvuk toliko pun to je samo zbog toga što se jednostavno nije izbacivalo ništa od onoga što је odsvirano, tako da je ostao praktično maksimum te neke trenutne odsviгаnе vrednosti stvari.

Milan: Tako da na ovoj ploči stvarno nema рrоdukcije u nekom klasičnom smislu, da je neko dоšао i rekao: „Ovo meni zvuči ovako, probaj da odsviraš tako“ što inače producenti rade. Znači, da se pojavi neko sa strane kome svi veruju i koji uzima na sebe pravo i dužnost da оdlučuje o tome kako ćе nešto da zvuči. Klasičnog producenta mi nismo imali u ovom slučaju.

Kakva је onda uloga vašeg producenta, australijanca Teda Janija, u ovom projektu?

Milan: Tedov zadatak i ono što је on uradio bilo је da nam pomogne da dođemo do toga što mi, u stvari, želimo. On nije u ovom slučaju bio čovek koji odlučuje, ali је uradio mnogo toga korisnog u zvuku.

Magi: Zapisivao je. Na najpravilniji mogući način је snimao instrumente.

Milan: Jako prirodno. Niko to kod nas nije uradio, mislim, pošto smo radili sa dosta ljudi.

Magi: Uvek se snima, znaš kako – tako što recimo Војаn očajan kažе: „Јао, ра nemoj takav zvuk basa’, a snimatelj mu kaže: „Ne, ne, nemoj ti ništa da brineš, mi to samo sad snimamo tako, a u miksu ćemoо to da sredimo“ i, onda kad dođe taj trenutak miksa – to је lažan trenutak produkcije, ništa se ne sređuje nego uglavnom ostaje na onom nivou na kojem je usnimlјеnо. Medutim, Ted je najpravilnije procenio razvojni put i razliku od trenutka snimanja do trenutka produkcije.

Milan: Njegov sistem snimanja je takav da on strašno prirodno snima instrumente. Tu se pojavljuje akustični bubanj koji zvuči akustično, nema nikakvih elektronskih efekata. Svi instrumenti zvuče onako kako zvuče, ne pojavljuju se neki neprirodni efekti.

Magi: Čak је i glas najmanje bučan па ovoj ploči od svih dosadašnjih, glas је onako suv. Milan jako voli da mu je glas suv, da se čuje onakav kakav jeste.

U kojoj vrsti muzike se Ted do sada kretao?

Magi: Ja mislim da je on čak radio na potpuno drugačijim vrstama muzike.

Milan: On je radio svašta. Snimao је – od američke muzike do post punka. A njegov ukus je inače Psyhodelic Furs i The Cure, to su mu dve оmiljene grupe.

Simfo senčenje „Ljubavi“ koje možda nаjavljuje revival instrumепtаlizma na našim muzičkim prostorima, jasno govori o tome dа sе nе bоjite trajanja kompozicije. Iz straha od dosadne kompoziсiјe neki autori gube meru u sažimanju i роjednostavljivanju. Na kојi način vi to prevladavate?

Milan: To sve dođe vrlo prirodno i spontano. Ne postoji namera u startu. To su sve zajedničke idеје. Sve smo to zajednički uradili, na osnovu osećaja. Ne postoji tu neko komponovanje u nekom grubom smislu, da neko sedi i razmišlja šta bi moglo da bude efekfno u ovoj pesmi.

Misliš, nema koncepta?

Milan: Nema, uglavnom nema. Sama muzika nas odvuče, a koncept smo sami mi. Ono koliko mi u sebi sadržimo osećanje muzike – to je naš koncept.

Magi: Dosta ljudi koji se kod nas bave muzikom, užasno ružno su navikli da govore o svojoj muzici, odnosno govore kao…

Milan: Kao da se bave piljarstvom.

Magi: Da, puno je recepata za hit, razumeš…

Milan: Gotovih rešenja…

Magi: Da, gotovih rešenja, a to sve ipak nije istina. Hitovi su možda bili za njih početni poriv da se bave muzikom sad što је ostalo na tome – ostalo jе na tome zbog takvog sviračkog umeća, odnosno neumeća. Ја ipak ne verujem da oni sviraju koncerte stvari sa šesnaest refrena zato što su tako smislili. Ја mislim da je to posledica sviračkog neumeća. Ne znaju ništa više i ništa drugo da ispomeraju u odnosu na tu muziku.

Sada me interesuju promene u bendu. Nаjpre ona očigledna – promena u postavi. Umesto Rake sada je za bubnjevima Žika (eks-Disciplina Kičme)

Milan: Raka je odlučio da prestane da svira bubnjeve i da počne da svira gitaru i da sa svojim starim drugovima napravi grupu Ulica od meseca. Nama je bilo užasno žao što је on otišao. Na svu sreću, Žika se pojavio. On svira sa nama već dosta vremena, tako da sam i zaboravio оnо vreme kada Žika nije bio sa nama. То mi nekako jako davno izgleda, pošto smo svirali dosta koncerata i išli svuda. Zapravo, mi smo odavno želeli da sviramo sa Žikom, ali uvek је postoјаlа neka prepreka – ili škola Žikina, ili nešto drugo. Uvek bi nešto iskrslo. Ovo je valjda treći put kako je on trebalo da dođe, i onda je na kraju dоšао. Mi smo mislili da on neće moći da svira, pa nismo ni hteli da ga pitamo. Tražili smo bubnjara na drugim mestima. Bili smo u panici malo… i  onda, kad nam je раlо na pamet da je najbolje da ga ipak pitamo, onda je ispalo onako – jako dobro.

Eto, Žikа je sad snimio bubnjeve za Kojinu „Dečiju pesmu“ i bіo је prisiljen da sluša kako „nije dobna Katarina…“

Milan: Ama nema to veze. Меni se strašno sviđa ta pesma. Uopšte nemam… to je nešto drugo sasvim. То је Kojin manifest – šta je dobro, kako treba da zvuči. Mislim do smo prevazišli te neke stupnjeve kad smo bili konkurenti. Ма nismo mi nikad ni bili konkurenti. Zašto bih ја bio nesrećan što Kоја peva: „Nije dobro Bijelo Dugme, nije dobra Katarina…“

U početku ste svi skoro podjednako učestvovali u pisanju tekstova, ali vremenom si ti postao autor većine tekstova. Da li sada postojl zajedništvo па tom рlаnu?

Milan: Uopšte nemamo tih frka – čiji је tekst, pošto i onako sve radimo zajedno. Nije uopšte važno ko napravi tekst, važno je da je dobar. Niko od nas nema neke… ko ćе biti više eksponiran, a ko manje. Nema tu konkurencije.

Pitam zato što se Magi pojavljuje kao autor sve većeg broja teksktova.

Milan: Ma znaš, оnа napiše nešto što njoj odgovara. Recimo pesma „Sedam dana“ („I sedam dana sam, i gore i dole, potraži mе..“ ор.а). То је njena pesma. Ja je kapiram baš nekako kao da je njena pesma, iako je nekako… ne znam…

lako jе ti pevaš…

Milan: Pa da, ali ima puno veze sa mnom (smeh). Tako da… iako je njena, to je na neki način oduvek bila moja pesma.

Ne bi se od vas očekivao ovakav tematskl zaokret. Ovo jе ljubavna рlоčа. U vašim pesmama odjednom ima mnogo ljubavi i vrlo jе glasna i jasna.

Milan: Ра, ne znam. Ja se ne slažem sa tobom.

U kom smislu se ne slažeš? U smislu – nije to ništa novo, ili u smislu – toga nema?

Milan: Nije to ništa novo. Toga је oduvek bilo.

Аli bІlо jе veoma stidljivo.

Magi: Znaš u kom smislu je novo, u tom smislu što је сеlа рlоčа јаča, а zvuk snažniji. Ono što si govorila o simfo zvuku, o toj nekoj varijanti simfo zvuka – e po u tom smislu je sva emotivnost koja je i ranije postojala – skoncentrisanija. Obično sva emotivnost kada se skoncentriše, izlazi na jednu stranu – e to je ljubav. E, u tom smislu je ovo ljubavna рlоčа, i najpravilnije je da se zove „Ljubav“. Mogla je рlоčа i da se zove „Zemlja“, mogla je da se zove ovako ili onako, ali najispravnije je da se zove „Ljubav“, s obzirom na način na koji se bavimo muzikom i način na koji se ophodimo prema ploči.

Milan: Nije ona to pitala, nego je pitala nešto drugo, pitala je…

Magi: Pa ja ne pitam… ne odgovaram na pitanје, nego odgovaram zašto si ti tako odgovorio na pitanje (smeh).

Neke neprijatne emocije, kao to su teskoba, osеćanjе neizvesnosti i strah su pesmama „Voda“ i „Ljudi iz gradova“ zvučno prezentovane tako da je utisak ubedljiv, ali ne teskoban, ne zastrašujući, nе mračan. Da li to znači da je muzika nadvladala tekst, ili da ste vi svesnim oblikovanjem emotivnog materijala došli do estetike ružnog?

Magi: Mislim da niko od nas nije svestan da je nešto mrаčnо i teskobno na način da se boji toga, i da mu je strano. Mislim da smo svi dovoljno radoznali da uvek pogledamo – a šta je to. Muzički pristup u odnosu na tu promociju je takav da, kao rezultat, dobiješ stvar koju možeš da slušaš milion puta, a da se ne osećaš ugroženim. Naš odnos prema tim emocijama je takav da… da nam se svira. Svira nam se. Naročito „Voda“. Ona je išla onim težim putem nastajanja. Prvo je nastala muzika, pa onda tekst. Muzika je takve vrste da može da podnese svaku vrstu teksta, a opet smo imali tu sreću da može nа jako lер muzički način da se poveže sa tekstom. Nije to onaj postupak – sad ćе se zabašuriti ovo, pa ćе se popunitl ono. Tu uvek jedna stvar vuče drugu, a dominantno je – sviranje.

O.K. Thats аll, folks.

Milan: Thats аll, folks.

Magi: Ima tu još nešto. Jedan fragment koji nije ušao u pesmu „Tonemo“, glasi: „Voli me onako kako nikad nisi voleo“. To je taj smisao da su sve pesme u suštini ljubavne, i zavisi od emotivnosti čoveka u kojoj meri ćе do njega dopreti svest o njegovoj ljubavi, o tuđој ljubavi, o postojanju ljubavi.